164 godina željeznice

STOTINU I ŠESTEDESET i ČETIRI GODINA ŽELJEZNICE U HRVATSKOJ

Povijest željeznice u Hrvatskoj počela je 1860. kada je u promet bila predana pruga koja od Nagykanizse (Velike Kaniže) u Mađarskoj preko Kotoribe i Čakovca vodi do Pragerskoga u Sloveniji te koja svojom dionicom izmedu kolodvora Kotoriba i stajališta Macinec na današnjoj slovensko-hrvatskoj granici prolazi kroz Međimurje.

Izgradnjom te pružne dionice duge 42,4 kilometra Hrvatska je ostvarila izravnu vezu s tek sagrađenom magistralnom prugom Beč - Trst, a godinu dana poslije i vezu s drugim monarhijskim središtem u Budimpešti.

Zbog toga je važnost te pruge bila velika unatoč tomu što je u prikazima željezničke povijesti često bio prešućivan status te pruge kao prve hrvatske pruge.

Odlazak muzejskog vlaka 13150 iz kolodovra Kotoriba za Budapest kojeg je vukla muzejska parnjača serije 109.109

Tomu su doprinijeli činjenica da je carevim rješenjem od 27. siječnja 1861. Međimurje izdvojeno iz Banske Hrvatske i priključeno Ugarskoj, čiju vlast je priznavalo sve do 1945, ali i mala dužina pruge koja je zbog toga cesto nazivana »okrajkom na hrvatskom području«.

Planiranje i izgradnja pruge

Željeznička mreža koja se gradila tijekom XIX. st. na području Hrvatske i Slovenije imala je svrhu povezivanja Beča i Budimpešte, prijestolnica Austro-ugarske monarhije, s rubnim dijelovima carstva, poglavito s lukama.

Prva željeznička pruga koja je ispunila taj zadatak bila je Beč - Maribor - Pragersko - Zidani Most - Ljubljana - Pivka - luka Trst, izgrađena 1857., u prometu od 28. lipnja.

Dana 17. prosinca iste godine započela je izgradnja željezničke veze između Pragerskoga u Sloveniji i Nagykanizse u Mađarskoj, s nastavkom prema Budimpešti.

putnički vlak Kotoriba - Pragersko 24.4.1860.

Svrha je bila povezati Budimpeštu preko Hrvatske i Slovenije s postojećom prugom Beč - Trst.

Vlasnik toga projekta bilo je Društvo južnih željeznica, a svi poslovisu se namjeravali dovršiti do kraja 1861. godine.

Ovo je bila praktički prva željeznička pruga koja je prolazila hrvatskom zemljom,preciznije rečeno, međimurskom županijom na krajnjemu sjeveru. Međimurje je pravno bilo u sastavu Mađarske do 1945. godine, kada je dodijeljeno Hrvatskoj zbog gotovo čistog hrvatskog stanovništva.

Nova je željeznička pruga povezivala sljedeća hrvatska mjesta: Kotoribu, Donji Kraljevec i grad Čakovec (mađarski Csaktornya), kao središte Međimurja.

Spomen - razglednica kolodvora Kotoriba izdana povodom 150. godina postojanja željeznica u Hrvatskoj

Ukupna duljina prve hrvatske željezničke pruge iznosi 42 389 m, s najvećim usponom od 3.0 promila i gotovo cijelom dionicom u pravcu, što omogućava idealne uvjete iskorištavanja.

Ova je pruga zahtijevala samo dvije veće građevine: mostove preko Drave kod Ptuja i preko Mure na hrvatsko-mađarskoj granici blizu Kotoribe.

v Kotoribi cug mašina fučnula<br />snimak: Dobriša Habuš

Otvorenje pruge

Izgradnja je bila završena 20 mjeseci prije utvrđena roka. Prva je probna vožnja izvršena 29. listopada 1859. godine između Čakovca i Kotoribe, najvjerojatnije s lokomotivom austrijske serije Süd 18.

lokomotiva austrijske serije Süd 18.

Sljedeća je službena vožnja održana 8. ožujka 1860. godine od Ptuja do Nagykanizse i natrag u Pragersko.

Cjelokupni je obilazak trajao pet i pol sati, nakon čega je odobrena prometna dozvola.

Svečano otvaranje bilo je 24. ožujka 1860. godine, a redoviti je promet započeo 1. svibnja s dva para mješovitih (putničko-teretnih) vlakova.

Promet između Budimpešte i Pragerskoga (s vezom na prugu Beč - Trst) započeo je 1. travnja 1861. godine

Ostale željezničke pruge u Međimurju

U početku je svu mađarsku željezničku mrežu planirala i imala u vlasništvu država.

Godine 1880. mađarski je Sabor omogućio pojedincima, gradovima i tvrtkama izgradnju željezničkih pruga za vlastite potrebe.

U to se vrijeme u Hrvatskoj već prometovalo na četiri nove željezničke pruge.

Tri su od njih bile izravno spojene na glavni pravac Beč - Trst, i to: Zidani Most - Zagreb - Sisak (u prometu od 1862.); Zagreb - Rijeka - Pivka (od 1873.) te Divača - Pula (od 1876. godine).

Četvrta je željeznička pruga predstavljala alternativnu vezu između Budimpešte i Jadranskoga mora: Zagreb - Koprivnica - Zákány (Mađarska) - Dombovár - Budimpešta, a u promet je puštena 1870. godine.

Sad je bilo potrebno uspostaviti izravnu vezu Zagreba s Međimurjem. Prvu je privatnu investiciju načinio Mirko Josipović, koji je dobio koncesiju za 103km dugu prugu Čakovec - Zaprešić (Zagreb).

Pruga je otvorena 13. prosinca 1886.godine. Najveća je građevina bio most preko Drave između Varaždina i Čakovca, dug 200 metara. Samo 8 km ove pruge (između Čakovca i Varaždina) nalazi se u Međimurju.

Stari vagoni u kompoziciji sa parnjačom u kolodvoru Donji Kraljevec 1996. godine

Posljednja željeznička pruga u Međimurju puštena je u promet 19. listopada 1890.godine.

Bila je to dionica 148 km duge pruge Celldömölk - Zalaegerszeg (Mađarska) - Lendava (Slovenija) - Čakovec, čiju je izgradnju pokrenuo grof Lajos Batthyány.

Od toga je doba željeznička karta Međimurja ostala do danas neizmjenjena. Ukupna je duljina željezničke mreže u Međimurju danas oko 70 km.

Smještaj prve željezničke pruge u Hrvatskoj

Vučna vozila

Prvi vučni vozni park na pruzi Nagykanizsa - Kotoriba - Čakovec - Pragersko bile su parne lokomotive.

Prve lokomotivske serije koje su vozile Međimurjem bile su najvjerojatnije Süd 18 i Süd 19, građene od 1859. do 1870. godine u austrijskoj tvornici lokomotiva Florisdorf.

lokomotiva austrijske serije Süd 19

Njihova je najveća brzina bila oko 65 km/h (odnosno 45 km/h), ukupna težina 29 tona (odnosno 31 tonu), a duljina im je bila 15.2 m.

Kasnije je dodanaserija Süd 29 (JŽ 124). Ovu je seriju proizvodila od 1861. do 1882. tvornica lokomotiva G. Sigla iz Beča.

Ukupna im je snaga bila 320 kW (416 ks), a najveća brzina 45 km/h.

Do 1924. godine, u prometu su bile sljedeće serije: Süd 170 (JŽ 24), Stb 270 (JŽ 25) i Stb 80 (JŽ 28).

Nakon 1924. godine u promet su pripuštenei sljedeće serije parnih lokomotiva: JŽ 01, JŽ 06, MÁV 342 (JŽ 17), MÁV 324(JŽ 22) i MÁV 326 (JŽ 125).

Nakon II. svjetskog rata uvedene su također serije JŽ 10, JŽ 11, JŽ 33 i JŽ 36. Parna je vuča u potpunosti ukinuta sredinom 1980-ih godina.

Parnjača u kolodvoru Donji Kraljevec 1996. godine povodom 145 godina najstarije pruge u RH

Dieselska je vuča započela 1965. godine sa serijom JŽ 642 (danas HŽ 2041) diesel-električnih lokomotiva, i s motornim šinobusima JŽ 812/818 (HŽ 7221). Od 1967. u promet ulazi i diesel-električna serija JŽ 643 (HŽ 2042).

Godine 1972. prvi su se putapojavile manevarske diesel-hidraulične lokomotive serije JŽ 731 (HŽ 2131).

Snažnija serija manevarki stiže godine 1977. sa diesel-hidra uličnom serijom JŽ 732 (HŽ 2132).

Budući da je u međuvremenu obavljen remont pruge, danas na njoj mogu vozitii najteže diesel-električne serije (2061, 2062 i 2063). Za putnički prijevoz motornim garniturama upotrebljavaju se serije 7121 i 7122.